Bekim Fehmiu je ostavio oproštajno pismo, pa se ubio hicem iz pištolja: Na ovom mestu je želeo da mu prospu pepeo
Dodajte Kurir u vaš Google izborJedna od najvećih zvezde jugoslovenskog filma Bekim Fehmiu bio je na korak do svetske slave, kosmopolita i boem čija je karijera često bila u senci nacionalističkih trvenja u bivšoj Jugoslaviji. Povodom godišnjice smrti (15. juna 2010.), sećamo se čoveka koji je bio mnogo više od glumačke zvezde. Fehmiu bio je simbol jednog vremena, aristokrata filmskog platna, kosmopolita, boem i čovek čija je duša, baš kao i zemlja koju je voleo, stradala pod teretom nacionalističkih ludila.
Njegov život i karijera savršeno su opisani naslovom njegove autobiografije "Blistavo i strašno".
Od prizrenske kaldrme do holivudskog sjaja
Rođen u Sarajevu, odrastao u Prizrenu, a umetnički stasao u Beogradu, Bekim je nosio u sebi sve boje i kontradikcije Balkana. Njegov talenat bio je sirov i neukrotiv, a opet neverovatno prefinjen.
Svet je pao na kolena pred njim 1967. godine, kada je u remek-delu Aleksandra Saše Petrovića "Skupljači perja" oživeo lik Belog Bore. Taj film, nagrađen u Kanu i nominovan za Oskara, vinuo ga je u zvezde. Bekim je tada postao prvi glumac iz Istočne Evrope koji je, u jeku Hladnog rata, probio Gvozdenu zavesu i zaigrao u holivudskim produkcijama.
Bio je nezaboravni Odisej u čuvenoj italijanskoj mini-seriji, partner Džonu Hjustonu, Avi Gardner, Oliviji de Hevilend, Širli Meklejn. Imao je priliku da postane svetska superzvezda igrajući naslovnu ulogu u megaspektaklu "Avanturisti" (The Adventurers), ali komercijalni neuspeh tog filma, kao i njegova sopstvena principijelnost i odbijanje da pravi umetničke kompromise, zadržali su ga jednom nogom na Balkanu.
"Za mene je gluma bila više od profesije. Bila je potraga za istinom."
Zavet ćutanja i dostojanstven protest
Bekim nije bio samo glumac; bio je umetnik sa dubokim moralnim kompasom i istinski Jugosloven. Kao Albanac koji je bio ponosni deo beogradske kulturne elite, bio je živa personifikacija bratstva kojem je ta država težila.
Kada su krajem osamdesetih godina počela nacionalistička previranja i kada je mržnja počela da truje vazduh i reči njegovih kolega, Bekim je povukao potez dostojan antičkih tragičara. Godine 1987. demonstrativno je napustio scenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u sred predstave "Madam Kolontajn" u znak protesta protiv rastuće antialbanske propagande, srbofobije i mržnje koja će ubrzo zapaliti Jugoslaviju.
Deo uspomena na ljubav sa Brankom Petrić
Zavetovao se na ćutanje. Njegov bojkot javnosti, medija i scene trajao je više od dve decenije. Taj tihi, dostojanstveni protest bio je najglasniji krik protiv rata i razaranja. Dok su se oko njega rušili gradovi i vrednosti, Bekim je ostao u svom beogradskom stanu sa suprugom, glumicom Brankom Petrić, kao usamljeni svetionik jednog izgubljenog građanskog društva.
Glumački par bili su jedan od onih kojima su svi zavideli na ljubavi, skladu, uspehu. Voleli su se do srži od prvog do poslednjeg dana. Kao plod ljubavi dobili su dva sina Uliksa i Hedona.
Koliko su se fatalno voleli, njihova ljubav imala je i fatalni kraj. Bekim je izvršio samoubistvo hicem iz pištolja. Godinama kasnije glumica je smogla hrabrosti i javno govorila o ovom potresnom događaju. Na pitanje da li je mogla da nasluti da će njen suprug taki nešto učiniti jasno je rekla da ništa nije govorilo da će doći do tragedije:
"Ne. Jer da jesam, sigurno bih na sve moguće načine pokušala da ga sprečim. Tih poslednjih dana Bekim je bio isti i ništa nije nagoveštavalo da je tragedija na pomolu. Dan ranije igrala sam predstavu "Tako je moralo biti" u kojoj glavni lik sebi život oduzima hicem iz pištolja. Kakve li ironije! Sutradan ujutro bili smo zajedno kod kuće, a oko 14 sati rekla sam Bekimu da idem kod frizera. Dopratio me do vrata i pitao imam li te večeri predstavu. Odgovorila sam da nemam i da ćemo celo veče biti zajedno, i on me zagrlio. Ni po čemu nisam osetila da ga poslednji put vidim živog. Vratila sam se za manje od sata, jedva čekajući da mu pokažem svoju novu frizuru, a dočekala me sablasna praznina. Najpre sam ušla u dnevnu sobu, ali mog supruga tamo nije bilo. Kako sam prolazila stanom tako bih zavirila u dečje sobe, pa na terasu, ali ni tamo nije bio. Na kraju sam ušla u radnu sobu u kojoj je kućna biblioteka i računar. Bekim je ležao na otomanu boje višnje sasvim prekriven belim čaršavom. "Ma vidi kakva mi je frizura", govorila sam dok sam prilazila ležaju, čekajući kao i uvek njegov komentar, ali odgovora nije bilo. Čak sam ga u čudu pitala zašto je tu legao i još se pokrio po glavi", govorila je glumica.
No, stravičan prizor koji je zatekla večno će pamtiti.
"Čim sam podigla čaršav. Glava mu je bila na jastuku koji je doneo iz naše spavaće sobe, i da nisam videla pištolj u njegovoj desnoj ruci kojom je pucao u slepoočnicu i malo krvi na čelu i po kosi, mislila bih da je čvrsto zaspao. Na stočić pokraj računara stavio je ličnu kartu, oružni list i oproštajno pismo naslovljeno na mene, sinove i njegovu braću. Mislim da se pokrio čaršavom da odmah ne doživim šok i da se ne zaprljaju zidovi. Kakva estetika smrti. O svemu je vodio računa. Da sam mu sat vremena ranije rekla da to veče imam predstavu, sigurna sam da bi naum odgodio za neki drugi dan, jer je znao da bi u tom slučaju predstava morala biti pomerena", rekla je tada Branka i otkrila šta je pisalo u njegovom oproštajnom pismu.
Bekim je ostavio oproštajno pismo porodici
"Pismo je bilo napisano lepim rukopisom, pa ga je, možda, i ranije napisao, i u njemu nam je poručio da nas voli, da odlazi vrlo miran i odlučan. Nije hteo da o tome obavestimo javnost niti da oproštaj bude javan. Način na koji je otišao i sve što se oko toga zbilo, govori da se nije bojao smrti i to mi je velika uteha", rekla je Branka.
Želeo je da mu pepeo prospu u Bistricu
Bekimu su članovi porodice ispoštovali i poslednju želju te je u najužem krugu njegov pepeo posut u Bistricu.
"Skupila sam svu snagu i hrabrost i kad je na ispraćaju utihnula "Oda radosti", stala sam uz kovčeg i zapevala mu tu pesmu koju mi nikada nije dopustio da pevam sama, već smo to činili skupa. Ovaj put pridružili su mi se naši sinovi. Bila sam pod blagim sedativom pa sam izdržala taj trenutak, ali su drugi plakali. Ako nas je Bekim slušao, bio je zadovoljan. No, to je bio oproštaj za javnost, a ja sam se od Bekima oprostila nekoliko dana nakon kremiranja, u rano jutro, u Prizrenu. Samo najuža porodica znala je da je želja mog supruga bila da mu se pepeo prospe u Bistricu. Uliks je zakoračio u tu brzu rečicu i prosipao pepeo za kojim sam nesvesno potrčala ne bih li ga zaustavila. Za dva dana to se pročulo u Prizrenu, pa su na most na kojem smo i mi stajali, došli mnogi da se i oni oproste od njega. Jedna žena je otpevala takođe njemu dragu pesmu, a Bistrica je bila puna cveća koje su ljudi ubrali u svojim vrtovima", rekla je tada Branka.
Bonus video: Branka Petrić o kolegama